U bilo kojoj dobi, smrt bliske osobe najčešće donosi veliku tugu, ali i različite druge snažne emocije. Uz to, osoba treba naučiti funkcionirati bez preminule osobe, a često se nije lako nositi ni sa socijalnim pravilima i očekivanjima vezanima uz tugovanje. Kada se takav gubitak dogodi tijekom adolescencije, tugovanje postaje još složenije. Adolescent, uz „zadatak“ da se emocionalno oprosti od osobe koju je izgubio, u isto vrijeme ima i „zadatak“ da se iz djeteta razvije u odraslu osobu. Snažne emocije, upoznavanje i „isprobavanje“ novih aspekata sebe te preispitivanje socijalnih pravila, dio su i razdoblja adolescencije i procesa tugovanja te adolescentima često treba pomoć da bi se u tome snašli. Kako bi im odrasli mogli pružiti adekvatnu podršku, važno je da budu upoznati s nekim specifičnostima tugovanja adolescenata.
Prve reakcije adolescenata znaju se dosta razlikovati od reakcija odraslih. One su često manje intenzivne, što ne znači da je njihov osjećaj tuge općenito manji, već reakcija jednostavno odražava njihovu zbunjenost novom situacijom. S druge strane, ukoliko adolescent na nečiju smrt reagira intenzivnije nego što je očekivano, nikako ne treba „ublažavati“ tu reakciju rečenicama poput „Niste si vi bili tako bliski.“, „Pa samo ste dva puta izašli, nije ti to bio pravi dečko, naći ćeš si ti brzo nekog novog“. Nametanje odrasle perspektive neće im pomoći da manje pate.
U kasnijem razdoblju, važno je imati na umu da je posve normalno da se adolescent „prebacuje“ iz stanja tugovanja u stanje „normalnog“ adolescentskog života i obrnuto. Bitno je da adolescent osjeća da je u redu da povremeno izađe iz stanja tugovanja, i ponaša se na tipičan adolescentski način, bez straha da će biti osuđivan.
Gubitak bliske osobe može izazvati vrlo burne i raznolike emocije – poput ljutnje na preminulog, zbog toga što ga je „ostavio“ ili zbog toga što nije bolje pazio na sebe; ljutnje na druge osobe koje mu nisu bile dovoljno dobre; krivnje zbog toga što sam adolescent nije bila dovoljno dobar prema preminulom. Kod adolescenata sve ove reakcije mogu biti i intenzivnije nego kod odraslih, stoga što je njima pitanje odgovornosti često nejasno; skloni su je u jednoj situaciji uzeti previše, a u drugoj premalo odgovornosti na sebe. Kako kod njih općenito često postoji nejasnoća oko toga koja je njihova uloga, u slučaju gubitka bliske osobe ponekad su skloni prevelikom preuzimanju odgovornosti za one koji su ostali. Tome zna doprinijeti i okolina, izjavama poput „Ti si sada muško u kući.“ ili „Sada moraš biti jaka za svoju mamu.“. Bitno je imati na umu da adolescent nikako ne može postati otac svojoj braći, partner svojoj mami, niti treba biti emocionalno snažniji i stabilniji od odraslih osoba. Ukoliko netko adolescentu pokušava nametnuti tu ulogu, ili sam adolescent počne davati takve izjave, važno je razjasniti da to nikako nije njegova uloga. Pri tome ne treba negirati da su se stvari promijenile, već istaknuti da su odrasle osobe i dalje najodgovornije za rješavanje problema, a da on može biti pomagač. Adolescenti mogu, a često i žele, na konkretne načine pomoći drugim tugujućim osobama te to treba podržati - time razvijaju sposobnost emocionalnog dijeljenja te povećavaju osjećaj kontrole u situaciji kada je on uzdrman.
Što se tiče socijalnih očekivanja, adolescenti općenito nisu skloni slijeđenju konvencija, pa se ta njihova nesklonost očituje i u tugovanju. Primjerice, oni često imaju potrebu za manje uobičajenim ritualima – možda će im više značiti da drže u svom ormaru neki predmet preminule osobe, da idu na mjesto ili se bave aktivnošću koju je preminula osoba voljela (npr. okupe se i slušaju najdražu glazbu preminulog prijatelja), da pričaju smiješne anegdote o toj osobi, nego da posjećuju njezin grob. Pri tome je važno znati da ovakvi načini suočavanja s gubitkom nipošto nisu manje vrijedni od „klasičnih“. Također, nije neobično da adolescenti iskazuju vjerovanja vezana uz smrt i zagrobni život koja nisu uobičajena u našoj kulturi - to je vjerojatnije samo faza, pokušaj da se bolje nose sa zbunjenošću zbog gubitka, no u svakome slučaju, potrebno je da se takva razmišljanja „ne ispravljaju“.
Naravno, nije sve što adolescenti čine u tugovanju uvijek zdravo. Primjerice, ako adolescent gubi interes za sve što ga je prije zanimalo, počne imitirati preminulu osobu (npr. redovito se odijevati na način na koji se ona odijevala), pretjerano se veže uz drugu tugujuću osobu, ili mu pak tema smrti postane glavna preokupacija, potrebno je potražiti pomoć stručne osobe.
Ukoliko je suočavanje bazično zdravo, no adolescent se osjeća neshvaćeno ili osuđivano zbog načina na koji živi nakon gubitka bliske osobe, vrlo je vjerojatno da će početi prikrivati svoje osjećaje. To može dovesti do toga da počne „otupljivati“ emocije zloporabom sredstava ovisnosti, bježanje od emocija kroz pretjeranu aktivnosti ili pretjerano spavanje te zamjenjivanje emocija tjelesnim simptomima ili naizgled nevezanom agresijom i ljutnjom.
Proces tugovanja dugoročno je proces koji osnažuje, jer njime osoba uči da može preživjeti gubitak te da preminula osoba može, na neki način, uvijek ostati dio života onih koji su je voljeli. I adolescenti mogu doći do tih spoznaja, no bitno je da na tom putu imaju podršku odraslih osoba koje ih razumiju.
dr. sc. Jelena Maričić
psihologinja
Psihološki centar TESA
Imate li pitanje za psihologe Psihološkog centra Tesa slobodno ga pošaljite na: tesa.centar@gmail.com
