Uza sve svoje obveze kao europarlamentarka, ova Osječanka sa zagrebačkom adresom pronađe vremena i za cijeli niz hobija. Uz sve navedeno, shopping se nalazi nisko na njezinoj listi prioriteta - ali zato ima svog privatnog stilista! Supruga Vladimira. Jedna od najmoćnijih političarki naših prostora živi na relaciji Bruxselles – Strasbourg - Zagreb – Osijek pa je tako njezin kovčeg uvijek spreman.
Logično, pored ovako uspješne i šarmantne dame jedno je sigurno - krajnje je vrijeme da na našoj političkoj sceni žene stupe u prvi plan.
Tko stoji iza njezina dugogodišnjeg uspjeha, suprug Vladimir ili baka servis – otkrila je našoj Mariji Pajić.
(Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Na što ste najponosniji kada je u pitanju vaša poslovna karijera, a na što privatno?
U poslovnom smislu je bilo dosta toga, od dobivanja takozvanog EU Oskara za najbolju zastupnicu u području ravnopravnosti spolova do osvajanja najvećeg preferencijalnog broja glasova na SDP-ovoj listi na zadnjim izborima za EU parlament. U privatnom smislu, s druge strane, nema dileme. Najveći ponos osjećam gledajući moje sinove.
Uvijek ste govorili o ravnopravnosti spolova, koji bi savjet dali ženama koje se eventualno dvoume krenuti u bitku za posao ili odustati? Po vašem mišljenju, koji je položaj žena u RH?
Naše društvo je puno predrasuda i zaista nije lako, ali tko će se boriti da se to promijeni ako žene same ne dignu glas? Promijenili smo i donijeli mnoštvo zakona koji bi trebali omogućiti ženama ravnopravnost, no svijest baš i nismo. Ja sam nastojala rušiti neke od tih predrasuda svojim primjerom, nadam se da je to poneka žena i primijetila i da joj je dalo poticaj. Žene su vrlo obazriva i često vrlo samokritična bića, a zapravo su u mnogim primjerima sposobnije od nekih muškaraca koji su zauzeli određene pozicije.
S obzirom na to da ste vi po struci i liječnica, kako proživljavate ovu pandemiju koja je posve promijenila naše živote? Također, veliki dio vašeg života je u Belgiji koja je ovim virusom itekako pogođena…
Srećom, iz Belgije sam izašla na vrijeme i sada sve poslovne aktivnosti obavljam od kuće. Naravno da sam zabrinuta, puno razmišljam i o ovoj zarazi, ali i o tome što nas čeka poslije. Svi su poprilično zabrinuti za ekonomsku situaciju, a mene u velikom dijelu muči i pitanje što nas čeka u zdravstvenom smislu. Iz Stožera pozivaju građane da ne zanemaruju simptome koji bi ukazivali na opasne nezarazne bolesti, ali s druge strane, danas je teško doći i do svog liječnika obiteljske medicine koji bi trebao posumnjati i dijagnosticirati bolest. U Hrvatskoj se u normalnim okolnostima dnevno dijagnosticira 12 karcinoma. Sada je to tri dnevno. To znači da svaki dan imamo novih devet ljudi koji će možda prekasno otkriti bolest za koju je ključno da se otkrije što prije.
(Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL)
Kako izgleda Vaš tipičan radni tjedan u normalnim okolnostima?
U ponedjeljak vozim iz Osijeka za Zagreb, hvatam avion za Bruxelles, radim tamo tako da ujutro po mraku idem na posao i po mraku se vraćam i tako sve do četvrtka. U četvrtak slijećem i ako nemam obaveza u Zagrebu u smislu tiskovnih konferencija, tribina, sastanaka ili slično vozim za Osijek. Kada je plenarni tjedan u Strasbourgu, a to je najčešće jedan tjedan u mjesecu, stvari su kompliciranije jer je do Strasbourga teško doći pa idem do Zagreba autom pa avionom do Frankfurta ili Stuttgarta pa kombijem ili autobusom do Strasbourga i nakon tih silnih putovanja se radi od ujutro do 23 sata.
Zbog poslovnih obaveza propustili ste dosta priredbi, predstava i uspjeha svojih sinova – je li Vam ikada bilo žao? Nije nikakva tajna da ste pisali zadaće i preko raznih aplikacija i kamera?
Naravno, kao i svakom roditelju, teško mi je što nisam sa svojom obitelji u svim važnim trenucima. No, nastojim koristiti modernu tehnologiju koju ste spomenuli i kompenzirati propušteno kad sam kod kuće. Mislim da sam, unatoč svemu, prilično prisutna u životu svoje djece.
Jeste li ikada osjetili predrasude da ne provodite dovoljno vremena s djecom zbog poslovne karijere?
Bilo je i toga, nekad me i pitanja o tome ljute jer nitko ne pita muškarce kako usklađuju roditeljske i poslovne obaveze, ali meni je najvažnije to što znam da su moji sinovi i suprug dobro i da su ponosni na to što radim. Kada bi se čovjek stalno osvrtao na zle jezike i negativce, zaista nikamo ne bi dogurao.
Nakon što se rodili mlađeg Mateja, na posao ste se vratili nakon svega 6 tjedana – što vam je u tom trenutku prolazilo kroz glavu i kako ste se uspjeli snaći s obzirom na to da ste i dojili?
Koliko god je bilo teško i naporno uskladiti poslovne obveze s nespavanjem uz malu bebu i dojenjem, moram reći da je to bio iznimno zabavan dio mog života. Nikad kao obitelj nismo bili više zajedno kao tad. Suprug je bio na porodiljnom, išli smo svi zajedno tamo gdje sam ja morala biti i snalazili se na razne načine. Bilo je i komičnih situacija kada sam usred rasprava napuštala sjednice zbog dojenja i sve je to činilo sve teškoće lakšim. Moram reći da su sve moje kolegice i kolege tada bili velika podrška, svima im je bilo jako simpatično to kako živim i nastojali su pomoći kad god je bilo potrebno.
(Foto: Dubravka Petrić/PIXSELL)
Politika nije vaša jedina strast, jednako volite i pjevanje, što najčešće slušate od domaće, a što od strane glazbe? No, to nije Vaš jedini hobi- tu su i šivanje, slikanje, vožnja biciklom – kako balansirate slobodno vrijeme i poslovne obaveze?
Hobija imam zaista dosta i naravno da ni blizu ne stignem sve što bih htjela pa balansiram, malo jedno pa malo drugo pa malo treće i tako dalje. Pjevanje je obvezni sastojak svih mojih aktivnosti u kojima nije nužno šutjeti, tako da pjevam dok vozim, dok spremam, dok šijem… Što se domaće glazbe tiče, za sebe volim reći da sam dijete Novog vala i što se mene tiče, malo toga se na glazbenoj sceni dogodilo nakon toga, a što bi meni bilo zanimljivo. Od strane glazbe sam se u srednjoj školi opredijelila na alternativu, iako u mom autu možete po mom izboru čuti sve – od rocka, klasike, jazza. Jedino što ne volim je turbo folk i turbo moderni ritmovi koji „probijaju“ glavu.
Čuli smo da se jednako dobro snalazite i s alatom pa da ste i sami postavljali pločice i brodski pod u sobi?
Da, točno. Tata mi je inženjer pa je u našoj kući otkad znam za sebe to uobičajeno, a tako sam nastavila i sa suprugom. Otkad je korona kriza počela, krečila sam, sređivala vrt, sad me čeka farbanje prozora i ograde, u međuvremenu sam sašila zavjese, nekoliko odjevnih predmeta… Uglavnom , dan mi je kratak. Ono što mi nedostaje jest nešto što sam u djetinjstvu radila redovito, a to je da sam radila jednostavnije popravke na svom kazetofonu, videorekorderu i slično. Danas je ta tehnologija toliko uznapredovala da to više ne dolazi u obzir, a nema ni rezervnih dijelova. Pa se zato borim u Europskom parlamentu da to promijenimo kako ne bismo stalno bacali uređaje i kupovali nove.
(Foto: Davorin Višnjić/PIXSELL)
Koja je vaša tajna? Je li to neizmjerna podrška vašeg supruga ili je tajna u nečem drugom?
Samo sam vrlo marljiva i ne nalazim sreću u odmaranju. A činjenica je da bez podrške supruga ne bih mogla ostvariti mnogo toga. Ima ona tradicionalna – iza svakog jakog muškarca stoji žena. U mojoj obitelji suprug i ja se podržavamo međusobno i usklađujemo obveze jer i on ima intenzivnu karijeru, a iza nas stoje naše – mame!
Suprug Vam često daje i modne savjete – očito se nadopunjujete na svim poljima jer vaša ljubav datira još iz fakultetskih dana?
Da, jako se lijepo nadopunjavamo. Ja volim spremati i ne volim kuhati, a on odlično kuha i ne podnosi spremanje. Pa tako on meni voli dati posla oko pospremanja stana, a ja volim jesti što on skuha. On voli još jednu stvar koju ja baš i ne, a to je šoping. Tako da je za većinu moje odjeće zaslužan on koji mi to sve kupi da me poštedi, a pritom on uživa.
Što vas najviše motivira u Vašem poslu?
To je teško pitanje jer nemam neki univerzalni motiv i unaprijed razrađenu ambiciju, to se nekako događa usput, kao kad vozite cestom kojom nikad niste vozili pa ne znate što vas iza okuke čeka, ali se veselite svakom novom prizoru ili situaciji koja vas je tamo zatekla. Svakako da je roditelju motiv za činjenje biti primjer svojoj djeci, a pokretač mi je vjerojatno moja narav.
Jeste li ikada pomislili odustati i koji je bio prijelomni trenutak da to ne učinite?
Iskreno, bezbroj puta. Naime, kada si u politici iz očaja, a takvih je nažalost puno, onda nema odustajanja, guraš dalje jer nemaš kamo. Ali kada imaš struku koju voliš poput mene koju voliš, u koju se možeš uvijek vratiti i u kojoj možeš lagodnije živjeti, i što se tempa i novaca tiče, onda ti sigurno povremeno prođe kroz glavu „ma što mi ovo sve treba“. No, u tim trenucima moja obitelj i nekoliko zaista dobrih prijatelja u politici su bili presudni da ustrajem. I nije mi žao.
