Žene koje su mijenjale povijest
Jedna od ljepših stvari koje možemo u životu raditi je pomagati drugima, a toga je bila svjesna i Bertha von Suttner , prva žena na svijetu koja je osvojila Nobelovu nagradu za mir. Životni moto ove poznate mirotvorke i književnice bio je – „Nakon voljeti, pomagati je najljepši glagol na svijetu“, a prema tom sloganu je doista i živjela.
Strastvena aktivistica, radikalna organizacijska pacifistica i spisateljica, Bertha je rođena 1843. u Pragu kao kći generala austro-ugarske vojske. Studirala je glazbu i jezike, čitala gotovo halapljivo i uživala u aktivnom socijalnom životu začinjenom čestim putovanjima. U kasnim dvadesetima odustala je od sna da postane operna pjevačica i prihvatila namještenje kao guvernanta za četiri djevojke u obitelji von Suttner. Nakon romantične veze s mladim barunom von Suttnerom, odlučuju se na tajno vjenčanje koje je rezultiralo devetogodišnjim egzilom u Kavkaz. Financirali su se, osim pisanjem, podučavajući jezik i glazbu.
Tako je već u ranoj mladosti dokazala kako je nepopravljiva romantičarka i idealistica koja nije dopuštala da joj društvene norme nalažu što da radi i kako da živi. Upravo suprotno, Berthu von Suttner su upravo njezina nesmiljenost, velika energija i žar kojim se odlikovao njezin rad učinile je jednom od najpoznatijih žena toga vremena.
Nakon prihvaćenja von Suttnerove obitelji, 1885. godine, bračni par von Suttner vraća se u Austriju, gdje Bertha piše većinu svojih knjiga, kao i mnoge romane. U to je vrijeme njihov život bio usmjeren isključivo na književnost, ali njihovo upoznavanje s organizacijom “International Arbitration and Peace Association”, okrenulo je njihov daljnji rad u drugom smjeru: prema organizacijama koje su za stvarni cilj imale ono što su oboje prihvatili kao ideal - mir umjesto oružane sile.
Barunica je odmah novonaučenu građu iskoristila u novoj knjizi "The machine age", objavljenoj 1889., postavši tako predmetom mnogih rasprava. Kritizirajući mnoge aspekte toga vremena, bila je među prvima koji su predvidjeli rezultate pretjeranog nacionalizma i naoružanja.
Pomogla je osnovati Venecijansku mirovnu grupu 1891., pokrenula Austrijsko mirovno društvo kojim je i predsjedavala dugi niz godina, te započela fond potreban za osnivanje Mirovnog ureda u Bernu. Nakon muževe smrti 1902.g., Bertha von Suttner i dalje nastavlja s radom. Odlazi u mirovinu i posvećuje se isključivo mirovnim misijama. Nastavlja pisati, ali samo u svrhu mira. Njezine mnogobrojne aktivnosti i napori nisu ostali nezamijećeni: 1905.g. prima Nobelovu nagradu za mir.
Bila je dobra prijateljica Alfreda Nobela i zahvaljujući njenom radu i utjecaju on je u svojoj oporuci uključio osnivanje nagrade za mir. Do danas se priča kako je upravo Bertha bila velika Alfredova ljubav.
Njezin posljednji veliki napor, u dobi od skoro sedamdeset godina, bila je druga serija šestomjesečnih predavanja 1912.g. u SAD-u, a koja su pratila njezino sudjelovanje na Međunarodnom mirovnom kongresu u Bostonu 1904. U kolovozu 1913., tada već s prvim znacima bolesti, barunica je govorila na Međunarodnom mirovnom kongresu u Haagu, gdje joj je odano priznanje za mnogobrojne napore u mirovnom pokretu. U svibnju potpada pod utjecaj naglog razvoja bolesti, vjerojatno raka, i umire 21. lipnja 1914, dva mjeseca prije erupcije svjetskog rata na kojeg je upozoravala i protiv kojeg se borila.
Iako je cijeli život posvetila izgradnji temelja za mirnu Europu, upravo nakon njezine smrti svijet su poharala dva svjetska rata. No, njezino naslijeđe i mirovna misao i dalje žive, pa se Berthu smatra jednom od prvih žena aktivistica svijeta koja je učinila mnogo i za žensku emancipaciju, kao i za izgradnju prvih mirovnih pokreta u svijetu.