Ona je Suzana Karamatić Vidaković, 34 su joj godine i jedna je od dvije žene u Hrvatskoj koje voze vlak. Sitna, energična crnka, zaraznog osmijeha, upravlja kompozicijom od 750 tona i u tome, kaže, uživa više od svega.
Od malena je sanjala da će, kada naraste bit strojovotkinja, a ljubav prema vlakovima usadio joj je otac koji ju je sa sobom ponekad vodio na posao, na željeznicu. Cijeli život vezan joj je uz prugu i kao malena voljela je promatrati vlakove. Odrasla je u Dugom Selu u kojem i danas živi s obitelji, suprugom, 15-godišnjim sinom i 11-godišnjom kćeri.
Supruga osim kod kuće, viđa i na poslu jer radi kao prometnik vlakova pa svakodnevno surađuju. Uz papire za vlak, donese joj kavu i da pusu. Ljubav prema željeznici prenijeli su i na sina koji je lani upisao Željezničku školu i želi jednog dana da mu, baš kao i mami, radno mjesto budu bespuća pruge.
Provozala sam se sa Suzanom od Zagreba do Dugog Sela i bilo mi je jako simpatično vidjeti kako joj ljudi mašu kada dolazi na kolodvore i odlazi s njih. To su putnici koji se svakodnevno voze vlakom i oduševljeni su strojovotkinjom na njihovoj relaciji. Nema negativnih komentara, samo lica puna nevjerice kada vide da u lokomotivu uskače zgodna mlada žena. Suzana je tek nedavno postala strojovotkinja. Prije je radila kao kondukterka i kaže, čeznula za tim da jednog dana sjedne u lokomotivu. Svoj san je ispunila, drugih, dodaje s golemim osmijehom na licu - nema.
Uživa u poslu i poručuje ženama da se ne boje ostvariti ono što žele pa čak i kada se to nikako ne uklapa u očekivanja koja okolina ima od njih. Da je poslušala što joj govore pa čak i u najboljoj namjeri, ona bi još uvijek, kontrolirajući i naplaćujući karte putnicima, gledala kako neki drugi strojovođa sjeda na njezino mjesto.