Na spomen Branke Bakšić Mitić rijetko tko će ostati ravnodušan. Žena je to koja diše i živi za svoj grad, pa i u najtežim vremenima koja su ih pogodila krajem prosinca 2020. godine. Za razliku od mnogih ona nije digla ruke od njih, već još više zasukala rukave i odlučila pomoći ljudima koji u 21. stoljeću nemaju vodu i struju.
Nakon što je preuzela funkciju dogradonačelnice, u uredu ju je dočekao štakor – što sasvim dovoljno govori o tome je li joj bilo teško i izazovno uhvatiti se u koštac s politikom Banovine. Nepokolebljiva, hrabra i snažna. To je potvrdila i nagrada „Snažna žena“ koju je osvojila uz nagradu „Ponos Hrvatske“. Inicijativu „Ljudi za ljude“ pokrenula je s Majom Sever i Matejom Medlobi s ciljem organiziranja prikupljanja pomoći za ljude koji žive u izuzetno teškim uvjetima na području Banovine. Briga o „malim ljudima“ njezino je srednje ime. U moru obaveza, dana koji traju kao čitava vječnost ipak je pronašla vremena za intervju s našom Marijom Pajić.
Neupitno je da je vaš grad – Glinu – zadesila velika nevolja – no, ono što se i ovoga puta pokazalo je da u najtežim vremenima – u Lijepoj našoj vlada veliko zajedništvo. Kako proživljavate ove trenutke?
Kao i svi drugi koji su u ovim područjima koja su stradala od potresa – teško je, umorni smo i bojimo se. Ali, ovo što su ljudi napravili, to mene drži na nogama. Toliko volje za pomoći, nesebičnosti, dobre energije i toplih riječi da jedino što mogu jest zahvaliti svakome tko volontira, šalje donacije, zove, želi pomoći i sudjeluje. Od srca hvala svim ljudima koji nam svakodnevno neumorno pomažu.
Brojni stanovnici Gline u vama vide spas – koliko se još može učiniti za njih i što je po vama u ovim trenutcima najpotrebnije?
Nama je i dalje primarno svima osigurati smještaj. Nažalost, još ima onih koji nisu dobili stambeni kontejner ili kamp kućicu te nisu u adekvatnom smještaju i to je ono s čime se sada bavim.
Kako pronalazite snagu da vas ne svlada umor ili tuga – tko vam je najveća podrška u ovim vremenima?
Volonteri i volonterke koji neumorno pomažu svaki dan cijeli dan, potegnu iz svih krajeva Hrvatske da bi došli i to je nešto što nam puno pomaže. I činjenica da ljudi koji su ostali bez krova, bez svega kad dođete do njih – oni ne klonu duhom i trude se ostati pozitivni. Svako malo dođemo negdje pa nosimo hranu i čujemo „ma imamo mi nešto svojeg, dajte onima kojima treba više“. Nevjerojatno je koliko su naši sugrađani skromni i velikog srca, i u ovoj ogromnoj tragediji. To je nešto što i meni i, vjerujem, svima onima koji su na terenu daje snagu.
Foto: Igor Kralj/Pixsell
Kada pogledate svoj životni put, koje su žene obilježile isti tj. jesu li neke utjecale na isti, makar i negativno?
Žene koje su prevladale mnoge prepreke, koje su radile za dobrobit društva, koje guraju naprijed unatoč nedaćama, problemima i preprekama. Bez da imenujem jer ima ih mnogo, generalno su žene moja snaga, inspiracija, a i u ovim trenucima ogromna potpora i pomoć.
Kažu žena je ženi vuk no koja vi pozitivna iskustva imate kada su vas žene najviše podržale?
Ne bih o tome tko je kome vuk, ali kao što sam rekla – mali krug velikih žena mijenja svijet. Toga se držim, u tome želim sudjelovati i to je ono što se u mom životu dokazalo stotinu puta.
Vrednuje li se ženski i muški uspjeh jednako na hrvatskom političkom/poslovnom nebu?
Mogu iz svog iskustva reći da mi je nekada bilo teže jer sam žena i da su moji kolege brže napredovali ili lakše došli do nekih uspjeha. No, to je upravo ono protiv čega se i sama borim i što živim svaki dan. Gledajući s koliko nepravde, diskriminacije i prepreka se žene u Hrvatskoj, ali i šire, bore – to mi samo daje dodatni žar da se borim jače i govorim glasnije.
Što vas čini sretnom mimo poslovnih obveza?
Moja obitelj, suprug, kći i unuka, moji prijatelji, naša inicijativa "Ljudi za ljude", mnogi volonter/ke i ljudska dobrota koju sam upoznala na tom putu.
Foto: Tomislav Miletić/Pixsell
Kako je krenuo vaš poslovni put?
Prije rata sam radila u SIZ-u, a za vrijeme rata bili smo prognanici u Zagrebu, gdje sam radila u Astri i Automobilima Marijana Olujić. Vratila sam se u Glinu 2010. i zaposlila se u komunalnom poduzeću. Potom sam radila u Zagrebu, u komercijali talijanskog poduzeća. Prije 4 godine izabrana sam za dogradonačelnicu, ljudi su sami skupili potrebnih 450 potpisa i kandidirala sam se, kao nezavisna kandidatkinja. Otad evo radim na toj poziciji i pokušavam maksimalno pomoći našem kraju i ljudima.
U kojem trenutku ste odlučili pokrenuti inicijativu „Ljudi za ljude“ i na što ste najponosniji?
Nakon što je naša Maja Sever napravila prilog o tome kako žive ljudi u Baniji, nas dvije i Mateja Medlobi, smo se tada čule i odlučile da bismo mogle nešto pokrenuti da probamo pomoći našim ljudima ovdje. Nas 3 smo se našle na kavi, osmislile plan i dogovorile da ćemo sakupiti donacije i odvesti ih do ljudi u Glinu. Ta priča se zarolala i evo tako uz brojne naše volontere/ke već gotovo 3 godine to radimo konstantno. Sve više ljudi se uključuju, šalje, zove, želi pomoći i mi uz pomoć dobrih ljudi uspjevamo napraviti neki pomak na Baniji. Isto je sada i za vrijeme potresa, na terenu smo skroz, uz podršku donatora, volontera, dobrih ljudi.
Koji ste najbolji savjet dobili ili čuli?
Ne mogu izdvojiti jedan sada, ali generalno se vodim time da je osnovni zadatak nas političara, jer oni su zapravo službenici naroda, izgradnja bolje budućnosti za svakog građanina s kojim dijelimo svakodnevni život.
Kažu da ste vi u Glini napravili za stanovništvo više nego ijedna Vlada, što bi vi rekli na tu temu? Čija životna priča vas je najviše dotakla – ako ju možete izdvojiti?
Ne mogu jednu izdvojiti, zaista. To su sve ljudi koji su stariji, samačka kućanstva ili obitelji s djecom koja u 21. stoljeću nemaju osnovne uvjete za život, bez struje su, bez vode, bez sanitarnog čvora, javnog prijevoza. To je šokantno i svaka takva priča ostane s vama.
Što vas najviše ljuti u Hrvatskoj?
To da nam ljudi i dalje žive bez pristupa struji i vodi.
A što vas veseli ili čini sretnom?
Ljudska dobrota kojoj svjedočimo u svakoj krizi i tragediji, a i u „mirno“ doba. To gledam konstantno kroz Ljudi za ljude i to nas osnažuje i veseli.
Da imate pravo na jednu supermoć, koja bi to bila?
Nisam razmišljala nikad o tome, ali vjerojatno ili moć teleportiranja ili da mogu biti na više mjesta odjednom, to bi mi bilo najkorisnije, ha ha.
Kada se ugase kamere, mobiteli i završi posao, na koga ili što prvo pomislite?
Na moju obitelj i na sve one koji će i danas spavati bez krova nad glavom, u strahu hoće li opet zatresti.