Promijenili smo pravila o zaštiti privatnosti i kolačićima.
Ova stranica koristi kolačiće u svrhe pružanja boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti naših usluga, mjerenja posjećenosti te prilagodbe sustava oglašavanja.
Ukoliko ste suglasni s tim, kliknite na "Slažem se", no ukoliko želite saznati više o kolačićima te ukoliko želite promijeniti postavke, pogledajte ovdje.

Slažem se

Blogovi

Znam da ovo već sve znaš...




 
 
Nisam baš sigurna što smo to mi jedno drugom. Mislim da nisi ni ti. Otkrili smo barem da nam materinji jezik ima nedostatke, nedostaju mu riječi za neke termine, pojave, osjećaje.. Ili se možda ovo među nama riječima ne može niti opisati. Možda će zvučati pretenciozno, mislim da je ovo zadnje u pitanju, ali ne u smislu da je to nešto toliko specijalno što nitko nije doživio, što neće doživjeti. Ništa teatralno, ništa za mali nožić i žile na lijevoj ruci. Ali da je posebno, jest. Da je za*ebano, jest. Da je dobro koliko i loše, jest.
 
Tipkamo dosta često, čujemo se s vremena na vrijeme i imam osjećaj da sam ti rekla i previše toga, a onda kada završimo razgovor shvatim da ti nisam rekla ništa. Ali ipak nekako znam da ti znaš što je to ništa, da osjećaš to „ništa“. I ne varam se. Sigurna sam. Isto kao što sam sigurna da ćeš ovo moje „trkeljanje“ sada jedino ti razumjeti. Možda ne toliko razumjeti koliko osjetiti.
 
A sjećaš se kako je počelo ? Na glupom facebook-u o kojemu sam zbijala šale, na kojemu su mi se upucavale svakakve budale, na kojemu su mi prijetili zbog nepopularnih izjava…
Na toj bezveznoj mreži, naletim na tvoj profil. Profil „balonje“ kojeg sam nekada poznavala dok sam bila još veći „balonja“. I pošaljem ti „famozni“ zahtjev za prijateljstvo.
I tako polako krene lavina ludila s moje strane, trkeljanje osobe sumnjivog stanja svijesti…
Rekao si mi što si tada pomislio. S odmakom, ja bih na tvojem mjestu još i gore. Trudio si se da vidiš šta ima ispod tog „ludila“, ali postalo ti je prezamorno i odustao si. Povukao se. Kao što i rade normalni kada nalete na budale.

Dao si mi vremena. Dao si mi vremena da shvatim da sam izgubila i kompas, i mapu i smisao za orijentaciju. I prihvatila sam da te više nema.
Prihvatila da me moje (srećom privremeno) ludilo udaljava od osoba do kojih mi je, na neki moj način, stalo. Došlo mi iz du*eta sjevernije. Trebalo mi je to.
Mislila sam da se više nikada nećeš javiti. Iskreno, bilo mi je teško neko vrijeme, a onda sam zaboravila sve osim mog ponašanja i mog (privremenog) ludila. Nisam više mislila o tebi, analizirala sam svoje ludilo, sramila se same sebe, preispitivala razloge, uzroke i na kraju „balade“ naučila još nešto o sebi, nešto od onih stvari koje znam da neću, ne mogu i ne želim ponoviti. I zatvorila poglavlje, zatvorila vrata i digla mini verziju Kineskog zida.
I kada sam sve uspjela zaboraviti, ti si se ponovno javio. Jednom si mi rekao da ni sam ne znaš zašto, da ne možeš objasniti...

Puno je toga što niti jedno od nas nikakvom logikom nismo mogli objasniti. I sada je i previše takvih momenata. Čudno je reći da se osjećamo kroz poruku, kroz ton glasa, ali ne znam za drugi način na koji bi se moglo opisati ovo među nama.
Nastavili smo gdje smo stali, preskočivši onaj, blago rečeno, čudni početak. Otkrili smo puno toga jedno o drugom, bili (i ostali) iskreni kad bi pričali o svemu onome što nas tišti, o onome što nas veseli, razumjeli se u mnogim stvarima, iskreno savjetovali ako smo znali i mogli, suosjećali jedno s drugim, filozofirali do beskonačnosti, nervirali jedno drugo, dijelili si „komplimente“… A sve bez pritiska, bez obaveze. Iskreno, nepatvoreno, lišeno patetike…
I tako je prošlo pet ili šest (slabo mi ide statistika) godina. Znaš i ti, znam i ja da je bilo momenata kada smo poželjeli više, kada smo poželjeli da smo barem na istom kontinentu i razmišljali o tome da se konačno vidimo i provedemo neko vrijeme zajedno.
A onda bi nas zapljusnuo život. I obaveze. I naš MORAL, EMPATIJA i naša ODGOVORNOST prema onima s kojima dijelimo život već godinama, prema nasljednicima, prema svima, osim prema nama samima.

I sve je ostalo na nemuštim pokušajima, na povremenim priželjkivanjima i na brzom zatomljavanju istih. Dragi moj, nismo mi od tog materijala. Oboje to znamo.

Osjećam prema tebi više od prijateljstva, to znaš. Znam i ja da i ti prema meni osjećaš isto. Ali isto tako znamo koliko bi „koštala“ realizacija i bojimo se i „cijene“ i „izvedbe“. I zato ostajemo na sigurnom. Ostajemo na terenu na kojem smo bezopasni, jedno za drugo, ali i za one sa kojima i za koje živimo, i za koje ćemo potisnuti ne samo ovo među nama, nego i sve ostale izazove koje nam život nameće.

Nismo sposobni povrijediti. Nikoga, osim nas samih.

Slušam te kada pričaš o njoj. Slušam i kada pričaš pozitivne i one manje pozitivne stvari. Osjećam koliko je poštuješ i cijenim te zbog toga. Cijenim te i zato što si spreman učiniti nemoguće za svoju djecu, jer i ja sam od istog materijala.
Kažeš da je više ne voliš. Dok to govoriš sigurna sam da to i misliš. Ali ne stalno. Mali pomak u njenom ponašanju znači ti puno. Stalo ti je.  Nije to samo zato što ste godinama zajedno i što je majka tvoje djece. Istina je da je to najveći razlog da njeguješ status quo "dok vas smrt ne rastavi", ali nije jedini. Postoje osjećaji koje si zatomio.

Postoji i kalkulacija koju si napravio. I slažem se s njom. Ta kalkulacija nikome ne šteti. Čak ni tebi. U toj kalkulaciji nema mjesta za mene. Isto kao što ni u mojoj za tebe nema mjesta.
I zato smo prijatelji.
Znaš li zapravo zašto smo samo prijatelji?
Zato što znamo da smo puno više od toga, ali da to ne smijemo biti. Smirujemo se na bezopasnoj razini.

Trebalo mi je vremena da to prihvatim. Nije lako kada znaš da postoji osoba s kojom možda ponekad poželiš dijeliti sve, a ne možeš podijeliti ništa. Osim preko žice. I znaš da nema smisla da više ikada otvaraš tu temu, znaš i to da je nećeš više otvoriti ni radi sebe, a ni radi tebe.
I ponovno onaj Kineski zid, ponovno vrata. Ali ovaj puta još čvršće zatvorena i bačen ključ.

Sretna sam što si mi prijatelj, što sam ti prijatelj. Znam da ćeš učiniti za mene sve što je u tvojoj moći, isto kao što ću ja učiniti za tebe. Na način na koji možemo, biti ćemo jedno za drugo tu.
Shvatila sam da je to puno, da sam zapravo bogata za još jednu divnu osobu koja mi je prijatelj. Prijatelj, jer nedostaje riječi u vokabularu našeg jezika.
 
 A sve ostalo…
 
 Ostalo dragi moj, ne postoji.
 
 Ne smije postojati.
 
 
 
 
Komentari
mikica61
  • 9.5.2019 14:33:47
  • Bodova: 122195
  • Prijavi
e moja Nany,čudni su putevi životni,odličan blog
angel0000
  • 9.5.2019 0:15:54
  • Bodova: 72198
  • Prijavi
Toliko iskreno,toliko tužno .. :(
oprezna
  • 8.5.2019 22:25:48
  • Bodova: 139709
  • Prijavi
I ja sam pomislila na "tajnu vezu"
tikica-
  • 8.5.2019 21:44:11
  • Bodova: 35728
  • Prijavi
Baš tužno Nany,potpuno te razumijem.
anna-herman
  • 8.5.2019 21:32:26
  • Bodova: 56150
  • Prijavi
Jedino što mi u ovom trenutku pada na pamet, čitajući ove tvoje redove, jesu stihovi koje je davno otpjevao Bebek, svojim prljavim, iskrenim glasom:

"Ima neka tajna veza,
za sve ljude zakon krut,
njome čovjek sebe veže
kada bira neki put..."

"... tajna veza za sve nas..."