Promijenili smo pravila o zaštiti privatnosti i kolačićima.
Ova stranica koristi kolačiće u svrhe pružanja boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti naših usluga, mjerenja posjećenosti te prilagodbe sustava oglašavanja.
Ukoliko ste suglasni s tim, kliknite na "Slažem se", no ukoliko želite saznati više o kolačićima te ukoliko želite promijeniti postavke, pogledajte ovdje.

Slažem se

Blogovi

"Unplugged" for the first time



"Unplugged" for the first time
 
Prije četiri godine jedna pametna žena savjetovala mi je da isključim mobitel barem na deset minuta dnevno.
 
Mooooooooolim ?! Ja ? Isključiti mobitel ? A što ako se nekome nešto desi, a što ako XY opet upadne u neko s*anje opasno po život, a što ako me XZ bude trebao a neću biti dostupna, a što ako...?
 
Gledala sam ženu očima veličine fildžana kao da je mali zeleni koji je upravo aterirao preko puta mene i pokušava mi nešto reći nekim meni nepoznatim jezikom.
Šutjela sam, a u sebi mislila "e stara moja, nemaš ti pojma u kakvom s*anju od života ja živim, to ima smisla za nekog drugog, za mene sigurno ne."
 
Ipak, kako bolujem od naknadne (puno puta previše iscrpne) analize prethodnih događaja, putem do stana razmišljala sam o njenim riječima i pitala se u što se zapravo to s*anje od mog života pretvorilo... U još veće s*anje. Zar je moguće da sam dotle došla da se bojim na deset minuta dnevno "nestati", biti nedostupna i smatrati to normalnim stanjem ?!
I to još ja kojoj je mrsko vidjeti ljude kako šetaju s mobitelom na uhu, kako ispijaju kavicu na prekrasnoj terasi i vise na facebooku ili nekoj drugoj popularnoj mreži, fotkaju selfije (koje li glupe riječi!) pet puta dnevno (pred ogledalom u kupaoni, u liftu, na "ćenifi"...) koji svaki dan izbacuju kao sa trake fotke najdivnije, najsimpatičnije, najneodoljivije (sve nepotrebno precrtati) djece na svijetu uz tekstove "izišao nam prvi zubić, pokakali se na za to predviđenom mjestu, prvi korak lijevo, prvi desno, slatko kihnuo, još slađe se upiškio etc, etc...". Yap... Da, baš ja.
I tako dođem u stan, stišam ton na "bajnoj" kutijici, odnesem je u kupaonu, zatvorim vrata, odšetam do sobe i sjednem na pod. I sjedim... I ne radim ništa.
Potpuno nova situacija.
Pitam se koliko godina nisam napravila ništa slično i užasnem se kad shvatim da taj broj ima dvije decimale i da jedinica nije prva od njih.
U glavi košmar. Tisuću misli istovremeno i ona dominantna: "nemoj misliti na probleme, nemoj misliti na to što je bilo, što će biti, otpusti sve..." I tako tko zna koliko puta u tih deset minuta...
Nevjerojatno, pa ja to mogu !
 
Od tada pa do danas tih deset minuta multipliciralo se nekoliko puta, a nedavno sam osjetila ponos zbog samo jedne rečenice, zapravo dvije.
Dvadeset i pet godina neki ljudi su bili često nedostupni kada sam ih trebala. Ja sam, upravo suprotno, uvijek za sve njih bila ona koja nikada ne spava, ona koju se zove umjesto 1988, umjesto 112, umjesto 192, 193,194..., ona za koju je nezamislivo da je ikada umorna, da ikada kaže ne mogu, neću...
Nedavno sam, silom prilika, bila u kratkom društvu jedne od tih. Dok smo pričali moj se mobitel, iako dobrano stišane glasnoće, nekoliko puta oglasio. Malo viber, malo msn, malo notifikacije, malo ažuriranje... Kakofonija zvukova na koje nisam obratila pažnju, ali su očito njoj zasmetali, pa je upitala:
 
"Jel' to tako i po noći?"
 
Pogledala sam je i odgovorila:
 
"Ne, preko noći je moj mobitel isključen."
 
Milijon dolara za ponovan pogled na to lice užasa i čuđenja ! S tim izrazom brzinom svjetlosti uslijedilo je slijedeće pitanje visinom tona koji decibelima slobodno može parirati boingu 747 u fazi polijetanja:
 
"A kako da te mi onda dobijemo da te trebamo?!"
 
"Pa nikako, zovite na sinov mobitel."
 
Sve izrečeno bez emocija, bez nervoze, bez osjećaja grižnje savjesti... Znate onaj osjećaj kad se apsolutno sigurni da je ispravno ono što radite ? E, to je to.
Unplugged for the first time i samo jedno pitanje:
 
"Zašto mi je toliko trebalo???"
 
Pretvorila sam ga odmah u retoričko. Odgovor zahtjeva analizu prošlosti i ponovno proživljavanje onoga što promijeniti ne mogu. I zato... Točka.
 
 
 
 
 
 
Komentari
-itka-
  • 13.11.2019 13:41:18
  • Bodova: 45978
  • Prijavi
Nany draga moja, bravo! Trebala si i prije, ponosna na tebe...iako ovo čitam sa zaostatkom, poželjeh komentirati. Ti si uvijek svima nadohvat ruke, navikli su, e pa drago mi je da malo kažeš ne, makar ovako, jer kako kažeš navikli su da sve učiniš, za sve brineš, sve riješiš...i wonder woman treba odmora<3
ulkan
  • 6.10.2019 13:07:35
  • Bodova: 2766
  • Prijavi
Iskreno, meni je život nezamisliv bez mobitela. ?? Iako i sama znam ponekad malo odmoriti.. ali to je rijetko.. morati ću i ja probati tako dan po dan da odmorim od njega. ??
anna-herman
  • 4.10.2019 13:17:08
  • Bodova: 56150
  • Prijavi
Odličan blog!

Stvarno ti je dugo trebalo, Nany... :P :**

Ja sam kupila mobitel prije 17 godina i u tih 17 godina, kad se sve zbroji i oduzme, mislim da je barem 14 godina stišan. :DDDDD
angel0000
  • 4.10.2019 7:02:01
  • Bodova: 72198
  • Prijavi
Bravo :**