Promijenili smo pravila o zaštiti privatnosti i kolačićima.
Ova stranica koristi kolačiće u svrhe pružanja boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti naših usluga, mjerenja posjećenosti te prilagodbe sustava oglašavanja.
Ukoliko ste suglasni s tim, kliknite na "Slažem se", no ukoliko želite saznati više o kolačićima te ukoliko želite promijeniti postavke, pogledajte ovdje.

Slažem se

Blogovi

Ova pamet, one godine...



Moja svekrva mi je često govorila kako se probudi u noći i više ne može zaspati. Pa zašto, pitala sam. A eto, sjetim se nekih stvari koje sam napravila - a nisam trebala, a i onih koje nisam - a trebala sam, rekla mi je. Ma daaaaj, misli na nešto lijepo, na more, planine, tišinu, drage ljude, savjetovala sam je. I evo mene, prevalila 5 banki i počinje ta blentava „trebala sam – nisam trebala“ nesanica. Sad sam shvatila značenje rečenice „ da mi je ova pamet, a one godine“. Uvijek sam mislila da je to zbog snage i mladosti, ali meni bi to trebalo čisto da neke ljude postavim na pravo mjesto, neke u „PM“, a neke na tron! Ne bih se sekirala zbog posla, zbog zlih, ljubomornih i ostalih iz te klike. U mojim besanim satima tako to krene i onda se zavrti: žao mi je što je moja jetrva (od muževog brata žena)umrla. Mogle smo još puno toga reći jedna drugoj. Bila je starija od mene 15 godina i ja sam ponekad mislila da ona pojma nema, pa sam se malo i udaljavala, a sad mi je žao svake propuštene prilike za razgovor. Prolazim pored njene zgrade svaki dan i nekako mi nije nimalo lakše nakon osam godina odkad je nema.
Pokušavam sa svojim sestrama biti u kontaktu na način da se čujemo bar svaki treći dan bez obzira što si nemamo šta reći osim onih trivijalnih stvari – spavala, ne spavala, kakvo je vrijeme….Jednom godišnje organiziram feštu na koju pozivam sve drage ljude a u stvari mi je najvažnije da dođu one i moj brat. Milion stvari sam im rekla koje su ih uvrijedile, nenamjerno s moje strane. Isto tako i one meni. Ali ne želim si dozvoliti da zbog bilo čega izgubim i minutu razgovora s nima, pa makar to bila i svađa. U moji besanim satima svađam se s njima i svašta im kažem a kad se sretnemo licem u lice shvatim da ništa nije vrijedno teških rječi.
I naravno, neizbježno se sjetim naših roditelja. Više nisu s nama, već godinama. Ali kako ja starim proporcionalno raste tuga što ih nemam. Kako je to uopće imati majku? Pa se naljutim na nju što je umrla. I onda sam ljubomorna na one koji imaju bar jednog roditelja živog, ne zato što ih oni imaju, nego zato što ih ja nemam. E, pa onda zašto sam svom ocu rekla da sam mu ja najmanje važna i svađala se s njim zbog ljubavi koju sam mislila da je imam najmanje? A kad sve zbrojim i oduzmem, mene je najviše tetošio. To znam sad...
Prije sam se trudila da ostanem u kontaktu sa prijateljima za koje sam mislila da smo si stvaaaaarno dobri. A onda sam odlučila ne zvati nikoga bar mjesec dana, čisto da vidim kome falim. Ostala sam bez bar 5 „prijatelja“. I baš sam zadovoljna, više ne trošim vrijeme na njih. Prije 20 godina bih mislila da sam ja kriva, ma možeš si misliti!!!
Kažu da sve što boli (u duši) treba staviti na papir. Pa evo, malo mi je lakše, ali nisam ni blizu gotova, samo nemam više vremena. Za sad.
 
Komentari
anna-herman
  • 27.2.2020 13:28:31
  • Bodova: 56150
  • Prijavi
Stegnulo me oko srca dok sam čitala ove tvoje redove. Prvi put sam neki dan rekla rečenicu "Da mi je ova pamet i one godine", a moja šogorica mi na to kaže: "Ali imaš TEK četrdeset... A ja ću uskoro pedeset...".

A ja oduvijek u duši osjetim tu "težinu" vremena koje leti u tolikoj mjeri da se i ne snađeš... I onda se dogodi ono o čemu svi pričaju: i ne okreneš se, a već ti je 40, 50, .... djeca (od)rastu, a ti ostaneš iznenađen što u ogledalu vidi to što vidiš i pitaš se gdje je sve to prošlo...

Nastojim biti zahvalna, ponajprije roditeljima, koji su mi, hvala Bogu, još živi i znam da ću se "raspasti" jednog dana kad ih ne bude i njima dajem do znanja koliko ih volim i koliko cijenim sve što su napravili za mene. Pa i ono što nisu (htjeli, mogli, znali - nebitno.)

Nastojim očuvati odnose koji su vrijedni, ponekad čak i pretjerano, jer znam da je za svaki odnos potrebno dvostrano ulaganje energije, vremena, volje...

S godinama sam naučila da je najvažnije svako toliko presložiti prioritete, očuvati duševni mir i zdravlje, jer gubitka toga nitko i ništa nije vrijedno.


Hvala ti što si podijelila s nama ovaj blog - zapis. :**

P. S. Moramo na kavu. Definitivno! :))
oprezna
  • 15.2.2020 8:36:13
  • Bodova: 139709
  • Prijavi
Draga Tona .... Pronalazim sebe u skoro svakoj rečenici , osim u onom djelu gdje spominješ roditelje . Moja je majka još živa i pored voljenog muškarca s kojim sam do sada provela polovicu svog života ona je ne samo moja majka ona je moja podrška , ljubav i izvor snage. I sretna sam dok je živa
Trebala sam i nisam trebala je i moja nedoumica. Pogotovo sada , kada je majka zbog lošeg zdravstvenog stanja u domu za starije.
Nisam se našla u situaciji da "testiram" prijatelje na način kao ti ali mi je uvelike pomogao u selektiranju članova obitelji .
Moja sestra na žalost više nije s nama i kako ti kažeš , moja tuga za njom , kao i za tatom, raste sve više kako postajem starija.
Proživljavam teške trenutke i reakcije nekih članova obitelji od kojih bi se to najmanje mogla nadati s uvjerena sam da su moja sestra i moj otac s nama da mi se to ne bi događalo.
I da , i ja pričam sama sa sobom ....i kažem svašta a kada se sretnemo , što je rijetko , ili čujemo "upakiram" svoje ogorčenje i nezadovoljstvo vrlo pristojnim riječima.

A trebala bih drugačije .... a nisam