I tako, prođu ovi praznici, stan se ispraznio, kineski umjetni bor je posložen u kutiju i vraćen u podrum, donesene su neke nove životne odluke, krenula sam ponovo u teretanu, život kao da se polako vraća u normalu. Oprostite, snijeg nas je ovih dana doslovno zatrpao i ponovo život pretvorio u kaos. Jučer sam naoružana lopatom pokušala iskopati auto kojem se volumen pod snijegom udvostručio, pa sam imala osjećaj da čistim kamion. Negdje na pola sam odustala jer jednostavno nisam znala gdje odložiti tu količinu snijega, a i lopatanje me izmorilo. Umjesto da sam ga stavila u garažu prije ove snježne mećave, ja sam ga pametnica nonšalantno ostavila na parkingu. Zašto mi se to svaki put desi, ne pitajte me, na to pitanje i najpametniji stručnjaci ne bi dali pravi odgovor. Jednostavno sam takva, kad je sunce, onda ga stavim u garažu, a kad su druge vremenske nepogode onda je vani. U stvari, nepogode se dešavaju uvijek u krivom trenutku, to je pravi razlog. Jutros sam opet krenula u oslobađanje auta, naoružana voljom i lopatom. Kad se već nisam usudila otići na trening po ovom vremenu, čišćenje snijega mi se učinilo kao dostojna zamjena. I uspjela sam ga pospremit u garažu, tako da ovaj slijedeći nalet snježne mećave, dočekam spremna jednom u životu.
I tako dok sjedim u svom trosjedu, pokrivena dekicom, gledajući svoga Jozu (mačak) sklupčanog pored sebe, s vremena na vrijeme bacim pogled kroz prozor i pomislim kako je to jedan od onih trenutaka što volim živjeti u Zagrebu. Nisam baš pretjerano luda za snježnim radostima, ali ovako s pristojne udaljenosti i ugrijanog stana ne čini se loše. Knjige su uredno posložene na hrpu za čitanje, ali bojim se da će tako na hrpi dočekati ljeto. I taman kad sam mislila da ću provesti mirno popodne, zazvonio je telefon i moja nabrijana prijateljica koju nisam vidjela nekoliko mjeseci, osim na fejsu naravno, (a i to se smatra druženjem) najavila je svoj dolazak s puno novih vijesti. To je zahtijevalo određene pripreme, kava, čaj i kolačići bili su već servirani na stolu. I potrajalo je.
Iako ima relativno sređen život, kao i svi ima problema u ovom današnjem životu kojih hvala Bogu, nikada ne manjka. A prijatelji služe da u takvim situacijama daju neki mudri savjet ili barem budu dobri slušatelji. Svima nam je ponekad to potrebno i jako je važno osjetiti u glasu neke osobe kada između redaka vape da se izjadaju, otvore svoju dušu i progovore o svojim problemima. Još uvijek je ta verbalna komunikacija, oči u oči jako važna, a često je u ovo doba virtualne komunikacije zanemarujemo. A ne bismo smjeli, nipošto. Ja se zaista trudim sa prijateljicama održavati dobre prijateljske odnose i biti im na raspolaganju čak i onda kada mi nije po volji. Nisam ni od onih prijateljica koje drže omču oko vrata svojim prijateljicama i konstantno ih gnjavim, jednostavno ima dajem vremena da imaju svoj život, a sasvim spontano dođe trenutak kada odradimo i neko druženje. I nije važno da to bude svaki tjedan ili svaki mjesec, bitno je da se čujemo i vidimo kada za to dođe potreba. Uglavnom, nakon kave, čaja i kolačića, ona se osjećala mnogo bolje i samim tim ja sam bila zadovoljna. Lakše je kad probleme podijeliš sa nekim. Na kraju krajeva, zato prijatelji i postoje. Ponekad možda i nisam najmudriji izbor za davanje savjeta, ali svakako pomognem da se prijateljica osjeća veselije. Nikome od nas danas nije lako u ovoj situaciji, i zato baš moramo biti malo više oni realni prijatelji nego virtualni. Nazovite svoju prijateljicu čisto onako, da vas čuje. Ništa ne košta, ali ipak znači.
Danijela Dvornik