Put u Milano i koncert Sade Adu me zaista napunio dozom neobično pozitivne energije tako da sada nakon nekoliko dana još uvijek hodam nekoliko centimentara iznad zemlje u oblaku oduševljenja. Prekrasan sunčan dan u Milanu sam iskoristila za posjet jednoj neobičnoj i rijetkoj izložbi svjetskih impresionista u palači tik do prelijepe gotičke milanske katedrale na Piazzi del Duomo koju sam već jednom posjetila. Čovjek kad vidi tu golemu prekrasnu katedralu, čudo ljudskih ruku, jednostavno poklekne pred tom ljepotom i mora zaviriti u njenu nutrinu koja krije, osim posebnog mira, pregršt predivnih umjetnina. Kao što sam rekla, na šoping nisam ni pomišljala, htjela sam se provesti, a da nemam glavobolju od izloga i preračunavanja.
Baš mi je bio potreban jedan izlet van granica Lijepe naše. Ne samo da mi je bio potreban, nego to trebam češće raditi. Treba s vremena na vrijeme sebi priuštiti neke male gušte. Lista želja za ovu godinu se već na pola realizirala.
Prije neki dan nazvala me poznanica koja je btw i novinarka. Nazvala me onako, reklo bi se prijateljski, sa spikom “Kako si, šta ima, nismo se dugo vidile” ispričala mi ukratko što joj se sve izdešavalo pa je mene ispitivala onako prijateljski iako mi se pričinilo pomalo novinarski znatiželjno, jer s njom nikad ne znaš. Onda sam ja nju onako znatiželjno priupitala: “Je li ovaj razgovor “off records” ili nešto pokušavaš?” Nasmijala se i dodala: “Znaš mene, uvijek u meni crv radi”. Nisam imala blage veze na što cilja i što je interesira u mom životu jer koliko ja znam ništa mi se specijalno ne dešava što bi bilo interesantno za medije. Nemam frajera, nemam ljubavnika.
“Danči, ali ja sam čula, odnosno šuška se da imaš nekog mlađeg frajera s kojim pohodiš Sljeme već duže vrijeme i često se družite?”
Znala sam na što aludira.
“Draga moja ti znaš da ja imam nekoliko dobrih prijateljica s kojim se rado družim kada se uspijemo dogovoriti. Kažem, kad se uspijemo dogovoriti jer u zadnje vrijeme to je vrlo zajebana misija. Teško se nađemo na kavi, a kamoli da im predložim da odemo na Sljeme. O izletu na Sljeme se dogovaramo već od prošlog ljeta i nismo nijednom zajedno otišle. Samo se jedna usudila ići sa mnom, ta je zažalila dan kada je na to pristala jer od bolova u mišićima nije mogla cijeli tjedan normalno hodati. Nekoliko puta smo bile blizu da izrealiziramo druženje po Sljemenu i ujutro kada smo trebali krenuti, jedna je zaključila da će pasti kiša, drugu da joj je baš nešto iskrsnulo pa sam taj put otišla sama. Ista priča se ponavlja i kad je kino ili kazalište u pitanju. Potrebni su dani i dani pomnog planiranja pa čak ni tada nisam sigurna da će se plan ostvariti. Dopizdilo mi je i prestala sam zivkati i planirati. Taj mladi dečko kojeg viđaju sa mnom je momak koji radi zajedno sa mnom i dobri smo frendovi, on je između ostalog sportaš, pa kad sam ja spremna za akciju, on ne postavlja 100 potpitanja i ne boli ga glava. Uvijek je spreman za akciju i nikad ne filozofira, ako mu se ide, ide, ako ne, ne ide. Vrlo jednostavno. Eto to ti je istina. “
Mislim da je bila zadovoljna mojim odgovorom jer dalje nije propitivala. Ipak nakon tog razgovora osjećala sam se bezveze iako razumijem da ljudi stvaraju svakakve konstrukcije u glavi. Od mene se valjda očekuje da nađem nekog frajera napokon pa je svaki koji se nađe u mom društvu zapravo u opasnosti da ga obilježe kao mog novog frajera. Tako je to.
Ja se ne ljutim na moje prijateljice, nisam naporna i nikad nikoga ne gnjavim. Jednostavno su takve, razapete su između posla, muža, djece i uz silnu želju da mi se pridruže, jednostavno nisu u stanju. Teško je njima pratiti moj tempo i ja to razumijem(mislim da one to mogu samo nemaju volju). Za takve stvari moram imati nekog tko to može. Ispalo je igrom slučaja da je to mlađi frajer, moj prijatelj i poslovni suradnik. Sigurno ste čuli za team building? E, pa to je to!
Danijela Dvornik
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine