Ponekad kad prestanem razmišljati zaboravim ponovno početi. A to je, kao što si možete misliti, u mom životu izazvalo popriličan broj neugodnih trenutaka. Mnogo puta su ljudi zbog mene ostali bez teksta, otjerala sam ih s fešti, povrijedila osjećaje nevinih žrtava ...
Kroz godine isprobala sam i tisuće tehnika kojima sam pokušala, kako se to kaže, spasiti obraz, ali to, naravno, veliku većinu puta nije dobro ispalo. Zapravo, ustvari sve bi ispalo još gore. Probala sam se “spikom” izvući iz problema u koje sam se uvalila (bilješka sebi: kad si već u rupi - prestani se još dublje zakopavati), probala sam se opravdavati, isprobala sam čak i dobru staru taktiku “poriči sve”, ali, naravno, sve uzalud. Zajednička nit svim ovim taktikama je upravo taj uzaludan trud da ispadnem manje bedasta nego što su to moje akcije i riječi već dokazale da jesam. Sve kako bih pokušala zavarati druge. Kako bi njih ali i sebe uvjerila da me počnu shvaćati ozbiljnije.
A onda se jednog dana sve promijenilo. Naprosto sam se prestala truditi i isprobala sam drugačiju taktiku. Počela sam se šaliti na vlastiti račun i gle ironije, tek su me onda ljudi počeli drugačije shvaćati, jer sam dokazala da barem shvaćam u čemu sam pogriješila. Vjerujte, ništa ne poljulja povjerenje u nekog kao kad ga slušate kako opravdava nešto što se ne da opravdati.
Dakle, tu se rodio moj obrambeni mehanizam nazvan smijeh, ali tek sam kasnije shvatila koliko snažno i oslobađajuće to može biti, ne kao taktička obrana (no, dobro, i kao to), nego kao jednostavan i zabavan način da stvorite pozitivniju atmosferu u svakoj situaciji. Ima stara uzrečica: “Tko se zadnji smije ... zadnji je shvatio šalu”. No, dobro, ne ide baš točno tako, ali ono što sam htjela reći je da, ako se ne možemo nasmijati sami sebi, svijet oko nas se pita zbog čega šalu, odnosno situaciju u kojoj smo “zeznuli”, nismo shvatili ili smo je shvatili prekasno.
Osoba koja se stalno doživljava ozbiljnom, koja se trudi biti savršena, samo zavarava samu sebe – jer savršena osoba ne postoji. Obično su takve osobe pune nesigurnosti jer ne mogu prijeći preko prošlih boli i razočarenja, ne mogu oprostiti drugima, ali ni sebi. Ja ih znam nekoliko, zapravo jedna takva osoba me i inspirirala da ovo napišem.
Kad se neka situacija dogodila, već je onda “gotovo”, a nakupljanjem vlastitog bijesa i osjećaja poniženja samo dalje dozvoljavamo da nas to muči, danima mjesecima ... Svaki puta iznova gubimo “bitku” kada dozvolimo da to što nam se “omaklo” utječe na nas.
Što je bilo, bilo je. Možda je boljelo. Možda je bilo ponižavajuće ... Pa zašto onda dozvoliti da boli i ponižava vas svaki dan iznova? Zašto dozvoliti da se to petlja u nešto što ipak može biti pozitivna stvar, jer ako ništa drugo barem si nešto naučio. Smijeh je taj koji stvari vraća u pozitivnu perspektivu, gdje je prošlost prošlost, a budućnost je otvorena, neispisana i nesputana našim prijašnjim strahovima i greškama.
Zato, ljudi, opustite se. Relax ... Neće svijet, a ni vi, propasti ako niste savršeni i ako se tu i tamo malo osramotite pred drugima. I ni jedna situacija nije tako loša da se ne bi dala nekako popraviti. Samo treba malo volje i spremnosti da se nasmijete na vlastiti račun.
Bez zamjere,
Vaša Diva iz Međimurja
Tko se zadnji smije... nije shvatio šalu