Dok vam ovo pišem brojim zadnje dane svog ljetovanja na Braču. Zatvaram sezonu među zadnjima, uživam u «babljem ljetu» po prvi put nakon 15 godina. Zaista se ne sjećam kada sam se zadnji put ovako kasno kupala u moru, koje je još uvijek toplo, a sunčeve zrake su podnošljive. Kako se bliži dan mog povratka u Zagreb tako sam sve nervoznija. Muka mi je od gradskih gužvi ,prometa i svega što grad nosi. Nekako sam se totalno ufurala u ovaj otočki način života koji mi, moram priznati, jako odgovara. Štoviše, vidim budućnost na njemu.
Ovog ljeta sam bila marljiva, a i donijela sam jednu vrlo važnu odluku u svom životu. Selim se na otok, definitivno. Ne, nisam prolupala i nije ovo još jedna odluka nošena na krilima idiličnog ljetovanja niti odluka tipa « s vedra neba pa u rebra», to je nešto o čemu sam zadnjih nekoliko godina intezivno razmišljala, ali nisam još bila sigurna za tako veliki korak. Ovog ljeta, čitala sam jednu zanimljivu knjigu u kojoj je autor lijepo rekao da 90% misli na dnevnoj razini su misli o prošlosti,a tek ostatak pada na budućnost. Lijepo je objasnio da mi ljudi radimo greške, jer smo konstantno opterećeni prošlošću i vrlo često se vezujemo za stvari, što stvara poteškoće za budućnost. Drugima riječima, dok ne otpustimo prošlost, nikada nećemo sagledati budućnost. Te su me riječi natjerale da promislim o tome. Naravno, «lakše je reči, nego učiniti» ali najviše od svega treba «htjeti».
I tako, malo po malo, moja odluka je sazrijevala u mojoj glavi, shvatila sam da me život u Zagrebu više ne ispunjava na način kako me ispunjavao dok sam imala muža. Zagreb mi je postao prevelik, prebučan i preskup za život. Bila sam zatočenik svoje prošlosti u stanu gdje me svaki komadić posjećao na život koji sam nekad imala. I sad sam odlučila prodati svoj stan u Zagrebu, kupiti neki drugi stan, možda manji, za trenutke kada se zaželim kćeri i civilizacije. Kuća na moru treba neke kozmetičke manje zahvate kako bi se dovela u stanje za normalan boravak tokom cijele godine i za turizam. Možda mislite da sam poludila, da ću se zakopati na otoku i živjeti usamljeno, ali varate se. Život na otoku je moj novi život. Moj novi početak. Od kada sam tu odluku donijela koja moje bliske prijatelje nije niti malo začudila, osjećam se ponovo živom. Kao da sam skinula jedan veliki teret sa leđa. Zapravo, imam jako puno stvari za riješiti prije nego definitivno odem, znam da će to potrajati,ali spremna sam i na to. Brač je predivan otok, jako dobro povezan sa Splitom (brže ja stignem u Split s Brača, nego iz svog zagrebačkog kvarta do centra) i ima jako puno ljudi koji su zadnjih godina realizirale iste odluke kao i ja. Njihova iskustva su mi uvelike olakšala odluku.
Iskreno, i ova kriza me natjerala da si na neki način preorganiziram jer život u Zagrebu postaje sve veći financijski teret. Divan je osjećaj kada većinu vremena provodite na bicikli, kada potrošiš jednu tjednu zalihu goriva (u Zagrebu )za auto, u tri mjeseca na Braču. Stigla mi je prekrasna kaminska peć na drva koja će zagrijati kuću bez problema, a napokon ću imati i onaj osjećaj pucketanja vatre u kaminu u hladnim noćima.
To mi je najvažnija stavka, jer bez pravog grijanja ne bih podnijela život. A neću vam ni naglašavati koliko je grijanje na drva jefinije od plina. Mene već boli glava od pomisli na grijanje u Zagrebu ove zime. Ne želim da mi smisao života bude skupljanje novaca za financiranje državnih parazita.
Uglavnom, nekako sam baš sretna zbog ove moje odluke. Kćer i obitelj su me maksimalno podržali u mojoj odluci tako da mi to uvelike olakšava stvari. Na Braču imam posao, svoju malu galeriju, vremena da sve organiziram na vrijeme, razmišljam i o nekom vrtu sa svojim voćkama i povrćem. Jednom rječju, bježim «tamo gdje je sve po mom».
Danijela Dvornik
Powered by www.zagorka.hr