Moram priznati da je čudan i divan osjećaj kada te, umjesto žaba iz obližnjeg potoka, bude galebovi. Nikada do sada nisam bila ovako rano u predsezoni na Braču pa mi je pomalo čudno, ali nije se problem naviknuti na ovu otočku idilu.
Ono na što se ne mogu nikako naviknuti jest činjenica da mi na Braču užasno fali Dino. Cijelim putem dok sam se vozila po Dalmatini, imala sam knedlu u grlu jer ipak bi me steglo kad bi mi se pogled zaustavio na praznom suvozačevom mjestu. Dino je obožavao Sutivan i uvijek se radovao ljetovanju u tom malom mjestu gdje je jednostavno mogao biti obični Dino. Maštali smo o tome kako ćemo jednog dana biti više na Braču, a manje u Zagrebu. I bez obzira što ga nema, ja ipak radim na tome da tu našu maštariju pretvorim u stvarnost. I zato sam tu, na Braču.
U malim noćnim razgovorima preko fejsa, kćer mi je napisala dirljivu poruku: “Mama, tata bi bio ponosan na nas kako hendlamo stvari!”
To me nekako ohrabrilo jer često puta od šume ne vidim stablo pa ne znam jesam li na dobrom putu.
Ona je sinoć gledala “Dvornikove” na DVD-u, imala je potrebu da se prisjeti tate, koji joj očito jako nedostaje. Ponekad ignorira razgovor o njemu, što ja poštujem jer je on uvijek bolna tema za nas obje. A ja sam sinoć također razmišljala o njemu i o tome kako su se mnoge stvari promijenile od kad ga nema. Svaka je bila na svom mjestu, udaljene kilometrima, ali sa istim mislima u glavi pa smo taj nedostatak odradile porukama i shvatila sam da Elli užasno nedostaje tata. Iza tog njenog oklopa koji je štiti od svega i svačega, zapravo živi jedno užasno osjećajno stvorenje koje je lišeno patetike i koje ponekad daje naslutiti svoje osjećaje.
Nekako se mirimo sa činjenicom da Dina nema, ali najbolnije od svega je kad vidiš kako maske pojedinih ljudi, s kojima smo bili bliski dugi niz godina, jednostavno padaju, kako su se promijenili u odnosu na nas. Bolan je to proces, ali držim se one “što te ne ubije, ojača te”. Koliko god bila teška spoznaja da su neki bliski ljudi obična prevrtljiva i slatkoriječiva govna koja su jedno govorila, a drugo mislila, lijep je osjećaj da se tog balasta oslobađaš. Ponekad se kao žena bez svog muškarca osjećam užasno ranjivom, osjećam se kao da sam pogodno meso za odstrel posluženo na pladnju. Mnoge stvari sam sama riješavala u životu i kad je Dino bio živ, često sam odrađivala “muške poslove” i nisam se zbog toga osjećala manje ženom, ali ne mogu osporiti činjenicu da je Dino ipak bio moj zaštitnik, onaj zid koji me je štitio od nekih ljudi i događaja. Postojala je neka granica do koje se moglo ići, a sve preko toga bilo je zabranjeno. Dino je zaštitnički držao moju stranu i to mi je bilo sasvim dovoljno da se dobro osjećam. Jednom je Dino došao u kafić ljut na mene i svašta govorio o meni u afektu, a kad je konobar slušajući njegovu žalopojku počeo govoriti protiv mene, on se bijesno ustao i rekao: “Ja o svojoj ženi mogu govoriti što god hoću, ali ti ne smiješ ni spomeniti njeno ime, ona je moja žena!”
Od kada Dina nema, osjetila sam se nekoliko puta jako ugroženo i to od ljudi od kojih sam iskreno očekivala takvu situaciju, ali opet nekako nije mi bilo pravo. Bez obzira koliko sam bila hrabra da se oduprem takvim situacijama, jednostavno se osjećaš nemoćno. Umjesto da te obitelj zaštiti, shvatiš da si za njih preko noći postao stranac ili uljez, da više nije važno koliko si živjela sa tim čovjekom, da imaš i dijete sa tim čovjekom, da si dijelila i dobro i zlo… Ništa više nije važno. Bila sam idealna meta, hodajuća ranjena žena na čije su rane mogli mogli bacati sol, žena bez svog muškarca - zaštitinika. Sad ćete reći da preuveličavam stvari, da žena može opstati sama, da joj ne treba muškarac da je zaštiti. Sve je to djelomično točno, ali bez obzira na to, živimo u društvu koje još uvijek tretira ženu kao onu slabiju stranu. Većina zadrtih muškarca ne voli jake žene, ne vole žene koje drže stvari pod kontrolom, koje odlučuju i koje se pita. Takvim muškarcima Dino je bio “papak”, a ja “guja”. I neka sam! Kad je Dino umro, osjetila sam na svojoj koži što znači biti žena bez muškarca. Mrzila sam taj osjećaj i dan danas ga ne volim, ali učim živjeti sa tim.
Danijela Dvornik
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine